Knjige: Prodavac osmijeha
 
PRODAVAC OSMIJEHA

Znam da će to zvučati neskromno, ali ja ovu knjigu želim da posvetim sebi, kad sam bio mali, jer za to imam stvarno ozbiljnih razloga. A jedan od njih je i taj, što smatram da bi u najmanju ruku bilo smiješno kad bih je posvetio nekom drugom čije djetinjstvo ne poznajem. Vjerujem da će to moj čitalac razumjeti, pogotovo ako je dijete, ili odrasla osoba koja ne poriče da je bila dijete, i uvažiti ovu posvetu upravo onako kao da je baš njemu napisana.

Husein Dervišević

HA-HA-HA, UVOD



I


Bilo bi sasvim normalno da priču započnem ovako: bio jedan dječak po imenu Ha-ha-ha, koji je volio da mašta kao i sva druga djeca na svijetu.

Međutim, ja mislim da moj čitalac nije osoba kojoj treba sve doslovno "nacrtati", pa bih mu radije ponudio ovakav početak: Ha-ha-ha nije bio jedan od onih dječaka koji bi, kad kažete "kuća", vidjeli samo prozore ili krov, ili u najgorem slučaju razmišljali o tome da li da zamisle novu ili staru kuću. Njegova kuća imala je i prozore, i vrata, i dimnjak, i vrt, i bila je u potpunosti onakva kakvu je svi mi u djetinjstvu zamišljamo, vjerujući da je upravo to kuća našega života. Naravno, ona se nalazila u nekom drugom svijetu, sasvim drugačijem od ovog – u Zemlji vječnoga djetinjstva, što ne znači da je bila i negdje i nigdje. Pretpostavljam da je moj čitalac dijete, ili odrasla osoba koja je bar svjesna da je to bila, pa mislim da dalja objašnjenja u vezi s kućom nisu potrebna.



II


Ako se čitaocu nije dopao ni drugi način na koji sam započeo priču, počet ću je onda iznova, i to ovim riječima: kad sam sreo dječaka Ha-ha-ha bilo je to kao gledanje unazad kroz neko magično ogledalo u kom se čovjek može vidjeti koju deceniju mlađi. Mislim da će moj čitalac razumjeti ovo poređenje. A ako ne bude razumio – nikom ništa. Ja lično ne volim osobe, kakvih naročito ima među odraslima, koje čitajući knjigu stalno zapitkuju: "Šta je pisac htio da kaže"?, mada bi i same morale da znaju da je pisac, to što je htio da kaže, rekao. Zbog takvih i neću ništa da objašnjavam. Inače bih morao još da ih ubjeđujem da je Ha-ha-ha stvarno postojao.

Bilo je to onda kad sam lutao svijetom u namjeri da nađem neko još nepoznato zrnce istine. U jedno po svemu obično predvečerje dovukao sam se do nekog sjenika i htio da legnem, ali kako je u sjeniku već ležao netko, a taj netko bio je plavokosi dječak koji je spavao onako kako spavaju oni koj i dolaze iz daleka, odustao sam. U tom trenutku sjetim se istog takvog mališana koji je na požutjelim fotografijama predstavljao mene, i odmah po svemu obično predvečerje postaje neobično. Netremice sam posmatrao dječaka ne vjerujući u ono što vidim, jer mi se učinilo da ispred mene leži lik koji je bio doista moj, mada nekad davno. Poželio sam da ga pomilujem po kosi, ali sam odustao i od toga, bojeći se valjda da mu ne ometem snove ili da ga ne uplašim.

Dugo me je te noći proganjala jedna pjesma koju sam već bio zaboravio, pa kako sam uspio da se sjetim tek dva stiha, ponavljao sam ih u sebi gotovo u beskraj:

"Zamisli zvijezdu koja pada i ti ćeš je vidjeti ako si dijete ".

Sjedio sam, u stvari, do dječaka i tiho zviždukao tu nekad dragu melodiju. A zvijezde su naokolo sjale i nijedna nije padala. Činilo mi se da ih ponovo gledam onim istim djetinjim očima, da opet, kao nekad, zurim kroz večernji vazduh u zagonetku.





1.


Prije nego što stvarno započnem priču, onu koju mi je izjutra kazivao Ha-ha-ha, reći ću da mi je ona ostala kao uspomena od njega, i poklonit ću ti je baš onakvu kakva i jeste jer vjerujem da se uspomene ne mogu nimalo mijenjati.

A evo i kako ta priča počinje: Ha-ha-ha je imao i tatu i mamu, a uz njih brata i dvije sestre, s kojima je lijepo živio u jednom gradiću toliko tihom kao da se u njemu nikada niša nije dešavalo. Imao je i Fler, koja mu nije bila sestra, a s kojom je dijelio čak i snove. I sve je bilo u najboljem redu dok je bio još sasvim mali, dok su mu tepali kao svim onim stvorenjima koja ni o čemu pojma nemaju. (Vjerujem da moj čitalac dobro razumije o kakvom tepanju govorim, naročito ako je posmatrao ponašanje odraslih prema bebama, maloumnoj djeci i domaćim životinjama.) Ali, kako je bio doista bistro stvorenje, na vrijeme je počeo da shvaća stvari oko sebe, pa je obećao Fler da će pronaći Zemlju vječnog djetinjstva, u kojoj će zajedno dosanjati onu kuću koju je stvarno lijepo umio da zamisli.

Pretpostavljam da sam čitaocu dužan objašnjenje u vezi sa "shvaćanjem stvari", pa ću pokušati da se odužim sljedećim: Ha-ha-ha je bio nasmijan dječak, ili bolje – smiješni dječak, bar dok je trajalo tepanje. Ali, kad je saznao da se djeca i odrasli ne razlikuju samo po godinama, odlučio je da tom svijetu odraslih zauvijek okrene leđa. Prije toga je ipak morao da savlada slova i da sam zaključi da se na zemaljskoj lopti dešavaju stotine nekih čuda, u kojima nije imao namjeru da učestvuje, što znači da nije imao namjeru ni da odraste i postane onakav kakvi su odrasli ljudi. I tako, jednog dana, vjerujući da nema više ni trenutka za prosipanje, uzeo je ono najnužnije i krenuo na put.

Kako se uvijek nađe neko ko s pravom može da kaže: "Pisac je pogriješio", ili: ''Pisac nije rekao onako kako čitalac želi", htio bih da s mojim čitaocem uspostavim malu saradnju koja bi se, u stvari, sastojala u sljedećem: da me čitalac ispravi kad god bude smatrao da nisam u pravu, da me prekine onda kad mu se učini da sam preopširan, da dovrši misao ako to već nisam uradio ja i sl., tako da bi on bio onaj koji zapravo domišlja moju priču kad god se ukaže potreba za tim. Evo i prvog prijedloga za saradnju: kako ne mogu da se odlučim sam oko jednog detalja vezanog za odlazak dječaka Ha-ha-ha, molio bih čitaoca da mi pomogne, tj. da odabere jednu od tri mogućnosti koje navodim:

a) Rekao je samo Fler da odlazi, jer nije htio da bilo ko drugi sazna njihovu veliku tajnu;

b) Išuljao se iz grada ne javivši se nikom;

c) Ostavio je roditeljima pismo s ovim sadržajem: "Kad budete čitali ovo pismo, ja ću već biti daleko. Zato ne pokušavajte da me nađete. Vjerujem da ću pronaći ljepšu zemlju od ove koja pripada odraslim osobama. Voli vas vaš Ha-ha-ha".



2.


Rano izjutra, dok su još svi spavali, naš junak se spremio i krenuo kroz polje, ostavljajući iza sebe grad koji je bivao sve manji. Išao je prilično dugo a da se uopšte nije zaustavljao, sve dok na jednoj livadi nije primijetio mnogo bijelih cvjetova koje nije poznavao. Odmah je sišao s puta u želji da svaki cvijet vidi, dotakne ili pomiriše. Ali, kako ih je bilo doista mnogo, dotakao je tek nekoliko njihovih bijelih glavica, jednu po jednu, i zaključio da su svi gotovo isti. Dok je pokušavao da uoči bilo kakvu razliku među njima, iz livade ga je iznenada prenuo jedan glasić:

– Ti si pčela?

– Nisam – reče Ha-ha-ha zbunjen, jer nikad nije čuo da biljke govore, osim u bajkama koje su mu izgledale prilično glupe. – A ko si ti?

– Ja sam Bijela Rada. Tako piše u našim knjigama. I svi ovi cvjetovi naokolo su Bijele Rade. Mi smo jedna velika bijela porodica. A ti, kako to da nisi pčela a ideš od cvijeta do cvijeta?

– Rekao sam ti da nisam pčela. Pčele su neusporedivo manje, imaju krilca i spadaju u insekte. – Ha-ha-ha to izgovori kao neko kom je već bilo preko glave takvih pitanja, što Bijela Rada nije ni primijetila.

– Ipak si išao od cvijeta do cvijeta.

– To je zato što sam radoznao kao i ti. Volim da posmatram. A jesi li ti ikad vidjela neku pčelu?

– Nisam – reče Bijela Rada. – Ja sam se tek jutros rodila. A ko si ti ako već nisi pčela?

– Ja sam dječak i ne spadam u insekte – izusti Ha-ha-ha glasno, gotovo svađalački, jer nije podnosio takva pitanja.

– Pa u što onda spadaju dječaci? – navaljivala je Bijela Rada, koja uopšte nije primjećivala dječakov povišen ton.

– U knjigama stoji da spadaju u ljude.

– U ljude! – čudila se Bijela Rada. – A gdje žive ti tvoji ljudi, na kojoj livadi?

– Ljudi ne žive na livadama, nego u selima i gradovima. Stanuju u kućama i bave se raznim zanimanjima.

– Aha! Sad mi je jasno. A šta su to kuće?

– To su kutije, veće i manje. Unutra spavaju ljudi i one ih štite od kiše, hladnoće, zvijeri i pogleda. Bogatiji ljudi imaju veće "kutije", toplije i raskošnije, a siromašni manje. Mislim da ti je ovo dovoljno za sada. Ti si se tek jutros rodila i morat ćeš da pitaš ponešto i druge.

– A gdje da nađem druge?

– Ne treba da ih tražiš. Ti si cvijet i ne možeš da hodaš. Drugi će i sami naići. Zdravo, idem!

– Čekaj – zaustavi ga Bijela Rada. – Htjela bih još da znam vole li ljudi cvijeće?

– Vole, ali se cvijeće kod njih veoma dosađuje. Drže ga usamljenog u malim posudama sa zemljom koje se zovu saksije – reče na kraju Ha-ha-ha i krenu.



3.


Nadam se da čitalac zna onu priču o čovjeku koji je sanjao da je mačka koja sanja da je čovjek. Ako ne zna, ili ne može da se sjeti a znao je, odmah ću s tim nastaviti i odmah završiti: kad se spomenuti čovjek probudio, više nije znao šta je, čovjek ili mačka. Ovo govorim zato što je postojala skrivena opasnost da Bijela Rada ubijedi našeg junaka da je pčela, pa da se on kao i sve druge pčele zadrži među cvjetovima i odraste. Ali, do toga nije došlo. Nije, jer je Ha-ha-ha bio dovoljno oprezan. Ovako, mahnuo je nekoliko puta Bijeloj Radi i odmah nastavio da putuje.

Putem je razmišljao o zemlji vječnoga djetinjstva; pokušavao da zamisli kako ona izgleda, šta se sve u njoj događa i ko njome vlada. Tako je došao do zaključka da je njen vladar najobičnije dijete čija vlast traje samo dvadeset četiri sata, ali i do pretpostavke da u njoj svi ponešto rade. Naravno, i on bi morao da radi. Bio bi ono što je oduvijek htio da bude – prodavač osmijeha. Svoj djeci koja ne bi znala lijepo da se smiju, ili koja ne bi bila raspoložena za to, prodavao bi svakodnevno svoje osmijehe, i to u bescijenje: za lijepu riječ, za razgovor ili za neku pjesmu.

Išao je tako i maštao, sve dok nije počeo da susreće neke druge cvjetove, zanimljive biljke i drveće. Svaki susret bio je povod za nov razgovor i za pitanja kakva su otkad je svijeta i vijeka postavljala i maštovita djeca.

Čuo je mnoge lijepe riječi, topla ohrabrenja ili tek mudre izreke koje je nastojao da upamti, ali mu niko nije umio da kaže gdje je stvarno njegova zemlja. Od nekih starijih cvjetova saznao je da Zemlja vječnog djetinjstva zacijelo postoji i da su za nju čuli nekad davno, dok su još bili pupoljci. Neki su joj bili i sasvim blizu. "Kako blizu?", neko će upitati. Evo kako: svaka biljka cvjetnica ima sjeme koje raznosi vjetar, pa ono može ponekad da odluta isto toliko daleko kao i misli. Tako je bar rekla jedna niska stabljika kojoj nije stigao da sazna ime.

Iako se nije bogzna koliko obazirao na sva ta nagađanja, Ha-ha-ha je bio veoma sretan što je bar neko od njegovih sagovornika vjerovao da Zemlja vječnog djetinjstva postoji. Inače je, poslije svakog razgovora, ubrzavao korak da bi nadoknadio vrijeme zastajkivanja. Tako je stigao i do raskršća, gdje se put kojim je išao naglo račvao, i gdje su bile postavljene tri strjelice koje su označavale tri pravca. Strjelica ulijevo pokazivala je Put Mudrosti, strjelica pravo Put Srca, a strjelica udesno Put Sreće.

– Pa do sada je sve ovo išlo skupa – čudio se. – Onda je sasvim moguće da sam prije ovog raskršća išao na sva tri puta i ne znajući za to.

Nemajući pojma na koju stranu da krene, zastao je malo da razmisli. Lijevi put mu nije odgovarao jer je bio namijenjen odraslima. Za put koji je išao pravo nije bio dovoljno hrabar. Pošto mu je preostajao još samo jedan put, Put Sreće, krenuo je njime.

– Na Putu Sreće možda ću steći i mudrost i hrabrost – mislio je, dok su pored njega žurili šumarci, žitna polja, livade i oblaci. Bar mu se činilo da svi oni negdje hitaju, negdje odakle on dolazi.



4.


Možda se čitalac već zapitao: "Kako to Ha-ha-ha prelazi toliki put a ne jede, ne pije i ne odmara se?" Naravno, to je pitanje na mjestu, naročito kad se zna da je on dijete i da mu je sve to potrebno. Ali, kako je na početku puta i kako još nije osjetio potrebu za tim važnim stvarima, baš zato ih nisam ni mogao spominjati. Ja doista ne volim neke dosadne knjige koje na velikom broju stranica govore o jelu i piću, mada je to tek večera nekog kneza, ali ne volim ni one pisce čiji junaci pretrče čitav život takoreći gladni. Zbog toga ću se potruditi da bar ponekad obavijestim čitaoca o tome da li je naš junak nešto jeo ili pio.

Dok sam ja ovo govorio, Ha-ha-ha je već uveliko odmicao Putem Sreće, njegove misli vraćale su se munjevito nazad, prelazeći daljinu i stižući do Fler. Plašio se da bi njih oboje mogli da odrastu ako bude tumarao dugo, jer tad bi im zajednički snovi bili zauvijek izgubljeni. Sav u tim mislima žurno je naletio na poljskog miša.

– Zdravo – rekao je poljski miš.

– Zdravo – rekao je i Ha-ha-ha zbunjen. – Ali otkud ti znaš moj jezik?

– Ja ne znam tvoj jezik, dječače, nego ti moj. Samo djeca mogu razumjeti ono što govore životinje, trave ili oblaci – objasni mu ovaj, i njemu tek tad bi jasna ta djetinja moć, bez koje se ne bi ni mogao onako narazgovarati s Bijelom Radom i ostalim biljnim stvorenjima na koja je putem nailazio.

– Dobro, pa da se i upoznamo – reče naš junak. – Ja sam Ha-ha-ha i tražim Zemlju vječnog djetinjstva jer neću da odrastem.

– A ja sam Flo i ne tražim nikakvu zemlju – predstavi se i poljski miš. – Za mene bi bilo suviše rizično putovati.

– Zašto rizično? – upita Ha-ha-ha.

– Zato što ja pripadam ovom polju i jedino na njega mogu da budem naviknut. Ti ćeš prolaziti kroz neke krajeve u kojima vladaju moji rođaci i tako ćeš to i sam moći da shvatiš. Oni su vodeni, šumski ili kućni miševi, i svi su negdje prilagođeni.

– A šta ti to znači "prilagođeni"? – upitao je Ha-ha-ha.

– To znači ono kad pitoma ruža ne čezne za divljinom koju ionako ne poznaje. Da li si razumio?

– Ne.

– Onda ovako: to znači, najprostije rečeno, živjeti tamo gdje ti je mjesto.

– Aha! Sad razumijem. To je ono što je trebalo da ja budem među ljudima.

Flo se zadovoljno osmijehnu kad je primijetio da je dječak razumio. Pri tom nije ni pokušavao da prikrije simpatiju, kakva se pokazuje jedino prema onima za koje se može reći da su doista drage osobe. Zatim reče veoma ozbiljno:

– Pa ti ni u polju ne bi mogao da živiš.

– Ne bih. I polje je vlasništvo odraslih ljudi. I u njemu bih morao da odrastem, a onda bih slagao i sebe i Fler.

– To je cvijet? – upita Flo.

– Koje?

– Pa "fler". Čuo sam tu riječ od jednog dječaka koji je bio iz neke daleke zemlje.

– Ne, to je jedna djevojčica. Ni ona ne želi da odraste. Obećao sam joj da ću naći tu zemlju, i ne smijem da je izigram.

– Obećanje je obećanje. Ti odgovaraš za svoje riječi ako ih ne ispuniš. Vjerujem da nećeš izigrati Fler.

– Neću – obeća Ha-ha-ha. – Zato ću morati da požurim. Vrijeme je za mene dragocjeno i pazit ću da ga ne gubim više nego što moram.

– To znači da ćeš i mene ostaviti – zaključi Flo. – Bit ću pomalo tužan, ali to nije važno. Ti moraš putovati.

– Ostavit ću te – reče Ha-ha-ha. – Ali ne zato što te ne volim. Zadržavanje je suviše opasno.

Poljski miš ga je dobro razumio. U njegovim očima zablistale su dvije suze, koje su se za tren pretvorile u drago kamenje.

– Evo ti ove suze – rekao je. – One će te voditi kroz opasne predjele. Ako se nađeš u nekoj opasnosti, dovoljno je da baciš jednu pa da opasnost odmah prođe. Zapamti da se samo dva puta možeš osloniti na mene. Još nešto, sedam žitnih polja odavde živi kraj rijeke moj rođak Klo, riječni miš, koji će možda znati ponešto da ti kaže o Zemlji vječnog djetinjstva. Ako ni on ne bude znao, onda vjerovatno poznaje nekog ko zna. Sretno!

Odlazeći, Ha-ha-ha se i ne osvrnu na svog malog prijatelja. Bojao se valjda da i sam ne zaplače.



5.


Do miša Kloa trebalo je prijeći cijelih sedam žitnih polja. Iako je naš junak bio još na početku puta i nije osjećao umor, ipak mu se činilo da je to put poprilično neizvjestan i dug. Ali, da ne bi mislio na tu daljinu koja je bila pred njim, mislio je ponovo na Fler. Što je više odmicao, ona mu je više rasla u mislima.

– Ispričaj mi priču! – najednom ga prenu neki glas dok je išao kao u polusnu.

Iznenađen je zastao, ugledavši jednu priliku koja ga je podsjećala na konja kog je do tada uspio da vidi samo na fotografijama. Pretpostavljao je da glas dolazi iz te životinje, što je vjerovatno do tog časa sasvim mirno pasla na livadi, ali je bio siguran u tu pretpostavku tek kad je ponovo čuo one iste tri riječi:

– Ispričaj mi priču!

– Meni se čini da si ti konj, pa ako si doista to, ne znam šta će ti priča. Priče se obično pričaju djeci – reče Ha-ha-ha.

– Ali ispričaj mi, molim te! Baš zato što nisam konj, bar ne sasvim.

– Pa dobro, šta si onda ako nisi konj?

– Ja sam također dijete, ali konjsko dijete koje se zove ždrijebe. Ispričaj mi, ispričaj – navaljivao je ovaj.

– A šta će ti priča?

– Nama, konjskoj djeci, niko ne priča priče, a čuo sam da su one lijepe i poučne. Zbog toga hoću i ja da mi neko ispriča priču, shvaćaš.

– Dobro, dobro – popuštao je Ha-ha-ha. – Samo ne znam koju priču želiš.

– Onu o Snježani, vuku i sedam patuljaka – reče ždrijebe pomalo ushićeno.

– A može li bez vuka?

– Ne može – pobuni se ždrijebe – jer kakva bi to bila priča ako u njoj ne bi živio vuk.

– Ali u toj priči nema vuka i ona se zove "Snježana i sedam patuljaka". Vuk je u drugoj priči, onoj o Crvenkapi, i on nema nikakve veze sa Snježanom. Hoćeš li onda da ti ispričam "Crvenkapu" kad ti se već sviđa da u priči bude vuk?

– Ne. Neću tu priču. Ja hoću jedino onu o Snježani, vuku i sedam patuljaka, razumiješ.

– Pa već sam ti rekao da u priči o Snježani nema vuka. Postoje samo patuljci, ali oni su tako dobri. Mogu jedino da ti je ispričam onako kako već ide – mirno reče Ha-ha-ha.

– U redu – pristade ždrijebe. – Ispričaj onako kako ti umiješ. Kad budem znao priču, moći ću i sam da u nju stavim vuka.

Naš junak nije bio jedan od onih koje treba posebno moliti i priču je započeo odmah. Ali, kako nije znao da je dopriča do kraja, jer bješe zaboravio skoro pola priče, više ni sam nije bio siguran da li se u njoj pojavljuje ili ne pojavljuje vuk. Dugo je pokušavao da se sjeti nekih dijelova, i tek kad je shvatio da neće uspjeti, rekao je:

– Eto, toliko. Vuka možeš da staviš gdje god hoćeš, ali pazi da nekog ne povrijedi.

– Hvala – reče ždrijebe. – Sad znam priču i to s vukom neće biti teško izvesti. Samo ću morati da pazim da se Snježana ne nađe noću sama u blizini vuka. Ja noću spavam i ne mogu ništa da obećam ukoliko ne budem zatvarao vuka negdje izvan priče.

– Možeš s pričom da radiš šta god hoćeš. Sad je ona tvoja i više nije moja stvar kako ćeš je ti dalje pričati. U slučaju da se Snježani nešto desi, ti ćeš jedini biti odgovoran – osmijehnu se Ha-ha-ha, zadovoljan što je najzad shvatio da su priče zanimljivije ako nisu sasvim onakve kakve se pričaju.

– Hvala još jednom – reče ždrijebe.

– Nemoj da se zahvaljuješ, nego i ti, kad te neko za to zamoli, ispričaj priču. To će biti prava zahvalnost.

Nakon tih riječi Ha-ha-ha je naglo pošao. Htio je da stigne prije mraka do Kloa. Ali ždrijebe, koje se nikako nije moglo pomiriti sa činjenicom da ga napušta neko ko mu je ispričao priču, zovnu ga:

– Da te možda nisam uvrijedio kad bježiš od mene?

– Ne, ja uopšte ne bježim. Ja žurim. Osim toga, konjska djeca nisu u stanju da nekog uvrijede.

– Pa gdje ćeš onda ako već nisi uvrijeđen i ako ne bježiš?

– Ja tražim Zemlju vječnog djetinjstva i žurim da ne odrastem prije nego što je nađem. A morao bih i da potražim vodenog miša Kloa, i to prije mraka.

– Stani! – reče ždrijebe. – Mogu ti pomoći. Jeste da ta tvoja zemlja nema baš neke veze s konjskom djecom, ali bih te bar mogao ponijeti komad puta. Ti sjedi na moja leđa i dobro se uhvati za grivu, a ja ću nastojati da te nosim što brže mogu, tako da se vratim prije nego što gazda dođe po mene.

Našem junaku, koji je bio i zbunjen i oduševljen jer nikad nije ni pomišljao da će jednog dana da jaše konja, sve se ovo činilo nestvarnim. Ipak, već u sljedećem trenutku jurio je poljem na ždrebetu i osjećao se otprilike kao neko ko leti na krilima vjetra. Bio je zbog toga veoma, veoma sretan.

– Sad moram brzo nazad – reče ždrijebe čim su stigli do rijeke. – Gazda bi se strašno ljutio kad bi znao koliko sam se udaljio. Nadam se da je tu negdje i tvoj miš. Zbogom!

– Zbogom! – reče i Ha-ha-ha. – Pazi da vuk ne povrijedi Snježanu!

– Pazit ću – obeća ždrijebe i odjuri.





6.


Rijeka pred kojom se našao naš junak bila je odlomak iz neke još nepoznate bajke. Čitalac, već zna da Ha-ha-ha ne voli bajke, ali ako je nešto tako izuzetno kao što je ovaj prizor, onda ni bajka nije naodmet. Zastao je u čudu i divio se, dok je do njega dopirala pjesma o vječnom djetinjstvu koju je samo on mogao da čuje, a koja je nalazila saglasje s nečujnim pjesmama u njegovom srcu.

Ali, kako nije mogao da primijeti da je prišao ljepoti opasno blizu, jer je bio potpuno zaveden muzikom prirode, najednom se okliznuo i pao u vodu. Bio je suviše mali da bi znao da pliva, pa se praćakao da se održi na površini sve dok se nije sjetio Kloa i onih njegovih suza. U onom trenutku, kad je uspio iz džepa da izvadi jednu suzu, nešto ga snažno podiže, tako da se za tili čas ponovo našao na obali. Tek kad se pribrao pogledao je u vodu i vidio neku veliku ribu koja se osmjehivala:

– Zvao si me u pomoć i ja sam došla. To je bila volja poljskog miša, zapamti.

– Ali, zar vi ribe znate da govorite? Svi misle da ste potpuno nijeme i da ne postoji riblji glas ni u jednoj riječi – izusti Ha-ha-ha zaprepašten.

– Pošto si ti dijete, možeš da čuješ čak i riblji govor – rekla je riba. – Djeca mogu sve. Važno je nešto dovoljno htjeti. Zagledaj se i u najveću prazninu i vidjet ćeš ono što si htio da vidiš. To nećeš moći jednom, kad porasteš.

Ne znajući od silnog čuda šta još da upita, dječak je zatim dugo ćutao. U jednom od onih dugih trenutaka, koji su svaki za se bili po jedna mala vječnost, ipak mu prostruja glavom pitanje:

– Možda ti, draga ribo, znaš gdje je Zemlja vječnog djetinjstva?

Riba, koja je bila strašno stara, dobro je znala šta on pita, ali se izvjesno vrijeme izmotavala kao da ga nije razumjela. Zatim je zaronila, pa opet izronila, onda lukavo rekla:

– Iza jedne rijeke, ali ne znam koje.

Iako nije bio oduševljen tim riječima, Ha-ha-ha se osmijehnu zadovoljno. Na njegovo osmjehivanje riba je pokušala da odgovori objašnjenjem da je predio u kom se nalazi tako lijep, i da je dovoljno svu tu ljepotu obuhvatiti tek pogledom i biti sretan, dodajući da je to bajka kao stvorena za djetinjstvo. Međutim, kad je čula da on ne traži bajku, pogotovo ne tu, savjetovala mu je:

– Traži i naći ćeš. Ono što postoji, a postoji ako se vjeruje u to, može da se udaljava ili približava, ali ne prestaje.

Onda je riba nestala pod vodom i ponovo se čula ona ista pjesma o vječnom djetinjstvu. Naš junak je sad jasno mogao da čuje riječi:

"Zamisli zvijezdu koja pada

i ti ćeš je vidjeti ako si dijete ".

Potom je stajao još neko vrijeme na obali i čekao. Htio je da se zahvali ribi prije nego što krene, ali ona više nije izranjala.



7.


Ubrzo se na rijeci počela spuštati noć, pa naš junak nije više umio da se orijentiše. A bio je i umoran i gladan. Pošto sam čitaocu obećao da ću ga obavijestiti o tome kad on bude raspoložen da jede ili šta slično – činim to tek sada. Kažem "tek sada", zato što Ha-ha-ha uopšte ništa nije jeo od časa kad je napustio grad. Sjeo je tu gdje se zatekao, razvezao svoj zavežljaj s hranom, i dugo prema večernjim zvijezdama jeo jedan ogromni sendvič.

Kako sam, ovog trenutka, ispunio i obećanje dato čitaocu, mogu mirno da nastavim priču. A evo i šta se odmah nakon objeda dešavalo: Ha-ha-ha je bio potpuno sam, vjerovatno najusamljeniji dječak na svijetu, pa je odlučio da potraži Kloa. Hodao je naokolo, spoticao se i zvao – ali ništa. Znajući da mu u nepoznatom predjelu noć ne može da bude naklonjena, počeo je da dršće, šćućuren u nekakvom suhom rastinju. Strah kojim je bio preplavljen bio je nešto sasvim prirodno, jer on je bio tek dijete; onako – ni beba, ni muškarac.

To je bilo u trenucima kada se osim straha baš ništa drugo nije događalo. Tek kasnije, kad su se boje potpuno izjednačile, javi mu se jedan nepoznat glas koji je pripadao nekom ko je bez sumnje bio tim uslovima prilagođen:

– Dobro došao u Zemlju bajki, dječače! Ovdje će ti biti doista lijepo. Jedino se može desiti da te malo uznemiri straža kralja Tmine, koji vlada samo noću, ali nadam se da ovo mjesto noćas neće obilaziti.

– Hvala ti na dobrodošlici. Ali ja ne tražim ovu zemlju, nego onu u kojoj uopšte nema odraslih osoba, pa ni tih tvojih kraljeva – odvrati Ha-ha-ha.

– Takva zemlja ne postoji. Ja sam realista i ne vjerujem u to. Vjerujem samo u ono što vidim i osjećam. Na neki način vjerujem i u tebe.

– Ali ko si ti, i šta ti to znači "realista"? – upita Ha-ha-ha, i uplašen i radoznao.

– Ja sam mala zelena žaba i mene je teško vidjeti. Stanem uz list i oponašam ga. Mogu da promijenim i neku nijansu ako treba. To sam – reče.

– Dobro, dobro. Međutim, ti mi nisi sve odgovorila.

– Aha! Nisam ti rekla šta je realista. To je onaj koji kad vidi crno kaže: crno, a kad vidi bijelo kaže: bijelo – objasni žaba.

– Sad shvaćam. Tako si slična odraslima. Ali ti si ipak žaba i s tobom je mnogo ljepše, potogovo jer vjeruješ i u mene.

– Mislim da me nisi dobro razumio. Ja vjerujem u tebe dok si tu, a kad odeš više ne vjerujem. Ne mogu da vjerujem u ono što ne vidim. Tako je i s tom tvojom zemljom.

– Ipak bih se rado s tobom družio.

– Družićemo se sutra – rekla je žaba i odskakutala.

– Ti stvarno misliš da ćeš se sutra družiti sa mnom? Sad odlaziš i prestaješ da vjeruješ u mene. Kako ćeš onda znati da te ovdje čeka nešto u što ne vjeruješ? – mudrovao je Ha-ha-ha.

– Svejedno, družićemo se – dodao je glas koji se udaljavao.



8.


Tek što je zaklopio oči i pokušao da zaspi, naš junak je skočio uznemiren nekakvim glasovima koji su se približavali. Glasovi su pripadali tamnim prilikama koje su, istovremeno, ličile i na stražu o kojoj je govorila žaba i na sasvim obična ljudska bića koja se kreću. Da se nije nalazio u Zemlji bajki povjerovao bi u ovo drugo.

Ono što je osjetio u tom času bio je isti onaj strah koji je osjećao prije susreta sa žabom, tako da je jasno mogao da čuje svoje veliko dječje srce. Mada je vjerovao da njega ne traže, i da pojma nemaju o njegovom boravku u toj zemlji, za svaki slučaj bacio je preostalu Floovu suzu.

– Tražio si me, dječače – javi se tihi glas.

– Ne znam. Ja u mraku ne mogu da te vidim – izusti Ha-ha-ha još više uplašen.

– Pogledaj dolje, pa ćeš me vidjeti – reče glas.

Pogledao je i spazio jednu sitnu životinjicu, ali kako nije mogao da odoka ustanovi šta ona predstavlja, reče:

– Pa ti si mali.

– Tačno – reče životinjica. – Ali, ma kako bio mali, ja ispunjavam drugu želju poljskog miša. Pođi oprezno za mnom, i pazi – nemaš više nijednu suzu.

– Ti... Ti si Klo – radosno zamuca Ha-ha-ha.

– Da, to sam ja. Znao sam da me tražiš i čekao sam te. Izgleda da si bio zalutao – izgovori žurno vodeni miš.

Trčeći za svojim novim prijateljem, dječak je primijetio da glasovi iza njih postaju sve tiši. Nije ga više bilo strah. Kad su stigli do jedne male pećine kraj vode, na kojoj je pisalo "Skrovište mirnog Kloa", vodeni miš reče:

– Oni glasovi, koji su te uplašili, bili su doista glasovi straže kralja Tmine – ali odande gledajući. Gledajući odavde – ono su bili glasovi noćnih pecaroša. Sada si izvan Zemlje bajki i ovdje se sve drukčije tumači. A sad lijepo spavaj, razgovor ćemo nastaviti sutra.

– Ne, sutra ću se družiti sa žabom. Obećali smo jedno drugom – priznade Ha-ha-ha.

– Kojom žabom? – upita Klo.

– Nije važno. Ona ionako više ne vjeruje u mene. Kad me ne gleda, mene i nema. Laku noć – reče dječak, i utonu u san kao neko ko već decenijama nije spavao. Bar se tako činilo Klou koji je posljednji zaspao.

Te noći Ha-ha-ha je sanjao Fler, koja je iz daljine dolazila mašući cvijećem, pa je želio da se taj san nikad ne završi. Vodeni miš, ne znajući za to, dugo je pokušavao da ga razbudi:

– Digni se, prijatelju! Tako sam usamljen kad neko spava.

– Ali ja sam tek legao – bunio se dječak.

– Samo ti se čini – reče Klo. – I sunce je već davno ustalo.

Već znamo koliko je naš junak volio razgovore sa životinjama i biljkama, pa zato nije ni potrebno da se objašnjava zašto je odmah skočio na te Kloove riječi i počeo da živahno brblja o Bijeloj Radi, o mišu Flou, o Fler i, naravno, o Zemlji vječnog djetinjstva. Pričao je tako lijepo da se sve to Klou toliko dopalo da je gotovo i sam poželio da putuje s njim, mada je bio svjestan da je on samo miš, i to onaj koji ne može bez vode kraj koje živi.

– A zašto ti, u stvari, ne želiš da odrasteš? – upita miš iznenada, ne primjećujući jednu veoma radoznalu travku koja je pažljivo prisluškivala razgovor.

– Zato što neću da budem kao odrasli. Ja sebe naprosto ne mogu da zamislim kao nekoga koga preziru, ili za koga kažu da nema razumijevanja. Uostalom, pitaj cvijeće šta misli o odraslim ljudima.

– Zašto da pitam cvijeće?

– Zato jer mu se gadi što ga mirišu i podlaci.

– Ne razumijem.

– Vidim da ne razumiješ, ali pokušat ću da ti objasnim. Ovako: odrasli se prave važni i često su okrutni baš zbog toga što i misle da su važni, mada pojma nemaju koliko ih preziru i zvijeri, i ptice, i domaće životinje, i cvijeće, pa i ljudi.

– Kako to, i ljudi? – začudi se Klo.

– Pa tako. Na svijetu ima i dobrih ljudi, onih što ne vole druge ljude koji uz milion ostalih gluposti još i ubijaju, dijeleći svoje ratove na pravedne i nepravedne.

– Zar ima pravednih ratova? – iznenađeno će Klo. – Zar svi ratovi nisu naprosto ratovi i ništa drugo.

– Tačno! Svi ratovi se dijele na nepravedne – složi se Ha-ha-ha. – Ali oni tako ne misle.

– Mislili ili ne, nisu u pravu – zaključi Klo oduševljen dječakovim riječima, o kojima bi mislio možda beskrajno da se Ha-ha-ha nije iznenada javio:

– Ja sam prvo ljudsko stvorenje koje je spasila riba. Ona bi me jučer pustila da se utopim, iako sam samo dijete, da nisam bacio suzu koja je bila preporuka. To ti pričam zato što znam da ni ribe ne vole ljude. Oni ih proganjaju i jedu, ne ostavljajući ih na miru ni u najtišim dubinama.

– Kakve li puste sreće što s nama, vodenim miševima, ljudi nemaju posla – nasmiješi se Klo.

– A riječne mačke? – dobaci u šali Ha-ha-ha. – Kako s njima izlaziš na kraj?

– Riječne mačke ne postoje. Postoje divlje i domaće, ali one žive ili u šumi, ili u blizini ljudskih naselja. Mnogo sam star, a još nijednu mačku nisam vidio – odvrati Klo na šalu.

Ono što su njih dvojica pričali dalje nije mogla da čuje ona radoznala travka koju Klo nije primijetio, jer se u međuvremenu namjestila na suncu i zaspala. Šteta, jer su pričali još dugo. Naročito o Zemlji vječnog djetinjstva. Ali, Klo nije znao gdje je ta zemlja, pa se pozvao na svog rođaka Žmuka, crkvenog miša, najsiromašnijeg i najmudrijeg među miševima. Taj je živio tri rijeke dalje, u napuštenoj crkvi na brežuljku.



9.


– Čudni su ti mišji karakteri – reče Ha-ha-ha prelazeći mostić napravljen od brvna, pomalo začuđen što i Klo nije pustio neku suzu na rastanku. Pomislio je da vodeni miševi, ako već plaču, rade to na svoj način. Ipak je bio sretan zbog tog susreta.

Cijelo popodne i cijeli sljedeći dan putovao je a da nikog nije sreo s kim bi popričao. Susretao je, doduše, neke travke, potoke i ptičice, koji mu nisu bili dovoljno zanimljivi za razgovor. Onda je najzad naišao na jednog zanimljivog dječaka, ali o tome će biti riječi kasnije.

Poslije treće rijeke skrenuo je s puta jer je vidio neku crkvicu na brežuljku koja je savršeno odgovarala opisu što mu ga je Klo dao na rastanku. Da bude siguran da li je stigao na pravo mjesto, upitao je jednu ružu:

– Da li ovdje stanuje miš Žmuk?

Ruža, koja nije veoma dugo ni s kim razgovarala, jer je živjela u potpunoj samoći, podigla je svoju glavicu i brzopleto odgovorila:

– Da, stanuje. Samo ga rijetko viđam. A ko ste vi, mladi gospodine?

– Ja sam Ha-ha-ha i nalazim se na Putu Sreće.

– Put Sreće je pravi put, Ha-ha-ha. Dobro ste ga odabrali. Ali, ako gledate pravim očima, sreća je svuda naokolo. Samo je treba prepoznati. Naravno, sve zavisi od toga šta tražite.

I dječak se tu dobro napriča s ružom, koja je bila ne samo ugodan sagovornik, već i mnogo mudrija nego što je mogao da pretpostavi. Dok joj je govorio o Zemlji vječnog djetinjstva, ona je samo lagano klimala svojom ružičastom glavicom, ne prekidajući ga, i tek kad je završio upitala je:

– Nadam se da to nije ona zemlja Dembelija o kojoj i vrapci ovdje cvrkuću.

– Razumije se da nije. Dok u Dembeliji žive dembelani svih uzrasta, u Zemlji vječnog djetinjstva žive djeca koja ipak nešto rade – odgovorio je.

Iako su oboje potom neko vrijeme ćutali, ruža je nastavila da klima glavicom upravo onako kako to čine ljudske osobe veoma unesene u razgovor. Tek kasnije rekla je da je i za tu zemlju čula. Od oca Vidoja, koji je bio mudar čovjek.

– A gdje da nađem tog Vidoja? – zainteresovano upita Ha-ha-ha.

– Na groblju, mladi gospodine. Ali, i da ga nađete, ne biste time postigli ništa. Mrtvi ne govore – reče ruža s uzdahom. – Vidite, ni ja vam ne mogu puno pomoći iako sam živa. Jedino što mogu to je da vam dam jedan moj trn. Evo, uzmite. On otključava crkvena vrata, i bez njega ne biste mogli do Žmuka.

Zahvalivši se osmijehom, naš junak krenu prema crkvenim vratima. Bio je malo začuđen što mu se njegova lijepa sagovornica sve vrijeme obraćala onako kako se djeca obraćaju starijima, jer mu još nikad niko nije govorio "vi". Umalo se nije vratio da traži objašnjenje, ali to nije učinio, pretpostavljajući da možda i ruže imaju nekakve svoje karaktere.



10.


Prije nego što kažem šta se dalje dešavalo s našim junakom, počev od časa kad je pošao prema crkvenim vratima, vratit ću čitaoca s dobrim opravdanjem malo unazad. Dakle, u vrijeme kad je Ha-ha-ha, idući bez zadržavanja sve do druge rijeke, sreo dječaka kog sam već spomenuo uz obećanje da će o njemu biti riječi kasnije. Kako je to kasnije sad, mislim da bih čitaocu učinio strašnu nepravdu ako bih i malo otezao da ispričam ovaj susret.

Dječak, o kom je upravo riječ, zvao se prosto Dječak i njemu je bilo veoma dosadno. Živio je kraj same rijeke, u svojoj kućici koja je imala dvije prostorije; u jednoj je stanovao on, a u drugoj njegove četiri kokoške. Dječak je svaki dan podizao nasip da voda ne prodre u njegovu kućicu, a nasip su svakog jutra razvaljivale kokoške. Tako mu je svaki sljedeći dan u životu bio ponavljanje svakog od prethodnih dana. Zato mu je valjda i bilo veoma dosadno.

Kad se Ha-ha-ha pojavio pred njegovom kućicom, ovaj ga je s ushićenjem pozvao:

– Dođi da vidiš!

– Šta da vidim? – upita Ha-ha-ha.

– Da vidiš moj nasip. Zar nije lijep? – nesigurno je pokazao rukom.

– Lijep je, pa šta?

– Pa ništa. Sad je lijep, a sutra ću morati da podignem novi.

– Ne razumijem – reče Ha-ha-ha.

– Naravno da ne razumiješ, jer ti nisam ništa rekao o mojim kokoškama. A evo šta: ja svakodnevno pravim taj nasip, a one ga uvijek izjutra razvale i raščeprkaju kandžama prije nego što se i probudim – reče dječak malo povišenim glasom.

– Sad već razumijem – priznade Ha-ha-ha.

– Pa kad već razumiješ, imaš li neki prijedlog? Samo me nemoj nagovoriti da pojedem svoje kokoške, ili da ih prodam. One su mi sve što imam.

– Pojedeš ili prodaš? Ne, nikako. Treba smisliti kako da tvoje kokoške ostanu tvoje, a da ne diraju tvoj nasip. Morao bi, znači, da ih nekako spriječiš, a da ih pri tom ne uvrijediš.

– Ne shvaćam to o vrijeđanju. Ja mislim da njih ne mogu uvrijediti.

– Možeš, možeš – nasmiješi se Ha-ha-ha. – Kokoške su osjetljive životinje. Ako ih silom spriječiš da ne diraju nasip, one će biti uvrijeđene.

– Opet ne shvaćam – reče Dječak.

– Ovako: one su navikle da budu potpuno slobodne i da na njihovoj prostoriji nema vrata, ali kad bi stavio vrata i zatvorio ih, one bi se osjećale uvrijeđene.

– Pa šta da radim? Ako mi se i dalje ne bude ništa dešavalo u životu, osim tog nasipa i kokošaka, umrijeću zbilja od dosade.

– A jesi li pokušavao da porazgovaraš o tome sa svojim kokoškama? – upita ozbiljno Ha-ha-ha.

– Jesam. Ali one kažu da će sa mnom tjerati inat sve dok ih budem smatrao glupljim od sebe – odgovori Dječak.

– Dakle, one traže da ih nadmudriš. Šta kažeš o tome da jednog jutra naiđu na tako čvrst nasip koji neće moći da razvale?

– Ne kažem ništa. Bile bi vjerovatno iznenađene. Ali ja takav nasip ne umijem da napravim.

– Ako ne umiješ, umjet ćeš – hrabrio ga je naš junak.

– Umjet ću? – zabezeknuo se ovaj.

– Naravno. Recimo da šljunak zamijeniš velikim kamenjem i tako ozidaš nasip – savjetovao je Ha-ha-ha.

– U pravu si. U tom slučaju bih sa svojim kokoškama živio u potpunom miru, a imao bih i vremena za što god hoću. Jeste da bi kokoške bile malo tužne, ali prošlo bi ih to brzo – oduševljeno zaključi Dječak.

I, kao što to obično biva, dva dječaka su još malo razgovarala o svemu. Iako je Dječak bio ljudsko biće, doduše jedino koje je putem sreo, Ha-ha-ha se nije plašio da mu otkrije tajnu koju je toliko krio od ljudi. Međutim, kako Dječak nije mogao da shvati o čemu je riječ, mislio je da naš junak bježi od nekakvih svojih kokošaka, pa je trebalo dosta napora da mu se sve to objasni. Na kraju je ipak razumio.

– A da li bi ti pošao sa mnom? – upitao ga je Ha-ha-ha prije polaska.

– Ne bih. Ja imam svoju kućicu i svoje kokoške. Imam i svoj nasip. Za razliku od tebe, ja želim da porastem, da se oženim i imam mnogo djece – reče ponosno Dječak.

– Onda ti želim sreću s tom tvojom djecom. Zbogom, Dječače! – dobaci Ha-ha-ha i ode.



11.


Možda je moj čitalac nestrpljiv, možda ima običaj da stalno zapitkuje: "A šta je bilo dalje?", pa ću zato priču da nastavim odmah. A dalje se dešavalo ovo:

Ha-ha-ha je ružinim trnom otključao crkvena vrata sasvim tiho. Čini se i pomalo nespretno, jer je bio dosta uznemiren, i, tek što je ušao, čuo je iz mraka potpuno sabran glas:

– Hajd' zdravo, dječače! Ja sam Žmuk, posljednji iz mišje porodice na tvom putu, i ja nemam kome da te preporučim. Zato ću ti dati tri velika savjeta prije nego što kreneš. Ali pazi, moje riječi će ti koristiti samo ako ih shvatiš kao korisne.

Naš junak se na to još više uznemiri. Bio je ubijeđen da je Žmuk vjerovatno čudo, i to čudo od miša. Zbog toga je valjda i zamucao kad je pokušao da nešto kaže ili objasni,

– Sve znam, prijatelju – reče Žmuk. – Sve na svijetu sam čuo i pročitao prije nego što si ti naišao. Čak sam pojeo i sve knjige mudrosti iz ove napuštene crkve. Zato ne pokušavaj da mi bilo šta objasniš. Objašnjavanje je znak nesigurnosti.

– Zašto se tebi toliko žuri, kad već sve znaš, i kad te ne čekaju poslovi i prijatelji? – najzad se Ha-ha-ha usudi da progovori bez zamuckivanja. – Imam utisak da si ti prilično neljubazan miš.

– Ja imam običaj da svakom kažem, umjesto "zdravo", "hajd' zdravo". Ali to nema nikakve veze s tim koliko mi je stalo do nekog posjetioca. Navikao sam da samujem i da razmišljam u tišini, pa zato ni sa kim ne želim da se zadržavam više nego što je potrebno. Ono "hajd' zdravo" nije znak neljubaznosti – nego upozorenje posjetiocu da poštuje moje vrijeme.

– Dobro. Daj da čujem ta tri velika savjeta, pa da krenem.

– Odmah – reče Žmuk. – l. Jedini pravi put je onaj koji si odabrao ako dovoljno vjeruješ u njega. 2. Želiš li stvarno da nađeš ono što tražiš, to ćeš sigurno i naći i 3. Na cilj ćeš stići jedino onda ako ga budeš prepoznao:

– I to je sve? – iznenađeno upita dječak.

– Nije. Put Sreće sad skreće na sjever i morat ćeš da susrećeš ljude. Zlo koje oni čine samo ti može pomoći da ga prevaziđeš. Zato mudro kreni i ne plaši se ljudskih stvorenja, ali im i ne povjeravaj ništa. Pogotovo ne srce, jer u njemu je zasad zemlja koju tražiš – lijepo objasni Žmuk, dodajući da bi Ha-ha-ha morao, kad god se u nevolji nađe, da se samo sjeti dobrote životinja i bilja kako bi mu odmah bilo lakše.

– A hoćeš li mi još nešto reći? – javi se ponovo Ha-ha-ha.

– Hoću, kad čujem pitanje – obeća Žmuk.

– Mnogo si mali, pa bih zato htio da znam gdje ti tolika mudrost staje?

– To je dosta neozbiljno pitanje, ali ću ti ipak i na njega odgovoriti. Slušaj, mudrost cijela ne staje u mene. Ona je i svuda naokolo. Važno je samo da mogu da je razlikujem od gluposti – odgovori Žmuk veoma brzo.

– Pa zbogom! – pozdravi zadovoljno Ha-ha-ha. – Vraćam se sada na Put Sreće. Valjda ću stići tamo gdje želim.

– Zbogom i tebi, dječače! – pozdravi i Žmuk. – Stići ćeš svakako, jer voliš svoj put. Ali pazi, Put Sreće je isto što i Put Sudbine, pa ako budeš naučio da upravljaš srećom, i sudbina će ti biti naklonjena.



12.


Crkvena ruža bila je pomalo tužna kad je dječak pošao da se s njom oprosti. Mahnula je laticama, onako kako samo mogu da mahnu ona usamljena stvorenja koja su nakon mnogo vremena srela nekog tako dragog, i rekla:

– Do viđenja, mladi gospodine! Trn uzmite za uspomenu. Meni će ionko drugi izrasti. Po njemu ću bar znati da me niste zaboravili.

– Ne treba reći "do viđenja", dobra ružo. Jer ja se više ne mislim vraćati. A to znači da se više nećemo ni sresti. Čuvat ću tvoj trn i on će me uvijek podsjećati na tebe. Zbogom! – reče Ha-ha-ha i ode s ružom u srcu.

Prije nego što ponovo ispunim obećanje dato čitaocu u vezi s jelom, napomenuo bih da se Ha-ha-ha držao sjevera, i da je u sebi neprestano ponavljao Žmukove savjete. Kako je imao u zavežljaju onoliko hrane koliko je moglo da mu bude dovoljno tek za nekoliko dana, u namjeri da zaštedi uzeo je samo sendvič i jabuku. Prilikom objeda sjedio je na jednom panju, ako se to tako čitaocu sviđa. U suprotnom, neka čitalac odredi sam nešto drugo na što je naš junak mogao da sjedne, budući da smo se već dogovorili o saradnji. Ako sam se suviše pozabavio ovim detaljem, a mislim da jesam, čitalac može da me slobodno prekine. U slučaju da on to ne želi iz nekih svojih obzira, prekinut ću se sada sam, tako da ću i odmah nastaviti s pričom.

Dakle, Ha-ha-ha je išao u pravcu sjevera. Treba dodati da se već spuštao sumrak i da je zato imao potrebu da negdje zanoći. Cijelih pola sata zagledao je lijevo-desno, ali nije mogao da pronađe ni nešto slično zgodnom mjestu za spavanje. Ako kažem da je tog predvečerja prolazio kroz sasvim bezvezne krajeve, onda je stvarno prolazio kroz takve krajeve.

Znatno kasnije naišao je na jedno imanje – ni veliko, ni malo. Vladao je već uveliko mrak kad je zakucao na vrata prizemne zgrade i ušao s "dobro veče". U uglu oveće prostorije sjedio je u stolici za ljuljanje neki debeli starac, koji je ličio čas na debelog starca, čas na ogluhjelog mačka. Starac kao da ga nije ni primjećivao; samo se dremljivo ljuljao, i da nije bilo tog ljuljanja, izgledalo bi da spava. Pošto već bijaše zaboravio kako se razgovara sa odraslim ljudima, naš junak nije znao kako da se ponaša poslije neuzvraćenog pozdrava. Bio je smušen koji trenutak, a onda mu se samo otelo pitanje:

– Da li kroz ovu kuću prolazi Put Sreće?

Starac se na to samo veoma čudno nasmija i nastavi da se ljulja. Tek kad je još jednom čuo isto pitanje, odlučio je da progovori:

– Ovuda su prolazili mnogi putevi sreće, sve dok nisam ostao potpuno sam. Dobro došao i dobro otišao!

Dječaku se očito nije svidio starčev odgovor, ali to nije u njemu ubijalo želju da ga još ispituje. Namjeravao je da dokuči zašto ovaj pokazuje toliku neljubaznost. Zbog toga je smislio sljedeće pitanje, koje je u riječ glasilo ovako:

– Kako vam to ne dosadi?

– Koje to? Misliš samoća, ha? Ja nemam nikoga i niko mi nije potreban. Vjerujem da ću tako živjeti duže, recimo dvjesta pedeset godina. Šta se to tebe, uostalom, tiče? – ljutio se starac.

– Vama je ipak potreban neko – primijeti naš junak, na što se starac još nekoliko puta naglo cimnu u stolici i proskita od bijesa:

– Rekao sam ti "dobro došao i dobro otišao". A to znači da si suvišan. Ne primam sluge noću. Ne primam ih ni danju, ako baš hoćeš da znaš. Osim toga, ti si još sasvim mali i nisi nizašta. Dobro otišao!

– Lud neki starac – zaključi Ha-ha-ha.

Dok se udaljavao, starac je za njim dobacio da njegov Put Sreće vodi do sljedećeg imanja, u blizini, koje pripada jednoj ženi koja vjeruje da je lijepa i kojoj je potreban neko ko će da joj se divi. Starčeve riječi su još dugo odzvanjale kroz noć, ali Ha-ha-ha ih nije slušao. Bio je toliko pospan da nije primjećivao čak ni zvijezde koje su šaljivo žmirkale iznad njega.



13.


Kao što rekoh, Ha-ha-ha nije primjećivao ni zvijezde. Nije, mada bi se neko, da ga je slučajno gledao sa strane, smio da zakune da je išao kroz samo zvjezdano nebo. Bili su to trenutci u kojima nije mogao da se sjeti čak ni jedne pjesme koje se obično sjećao onda kad se nađe sam sa zvijezdama:

"Zemlja je zvijezda kad se iz visoka gleda..." Najednom se pred njim ukazala jedna osvijetljena kuća koja je sasvim bajkovito izgledala iako nije pripadala svijetu bajki. Trznuo se, jer ga je taj prizor podsjetio na udoban krevet. Kad je došao do kapije, primijetio je velikog crnog psa sa crvenom mašnom koji je čuvao kuću. To ga doista malo uplaši, ali se on u tom času sjeti Žmukovih riječi o dobroti životinja i bilja, i već na tu pomisao pas poče da mu se bezazleno mota oko nogu.

– Zdravo, dječače! – javi mu se pas. – Oprosti što izgledam ovako smiješno, i što me nikad drugačijeg nećeš moći vidjeti.

– Zdravo! – reče i Ha-ha-ha. – Ali ja ne primjećujem da tu ima išta smiješno. Ti si veoma lijep pas.

– Pa, smiješna je ova mašna. Pokušaj da me zamisliš bez nje i vidjet ćeš.

– Zašto je onda nosiš kad je ne voliš?

– Ja nju uopšte ne nosim. Veže mi je na silu moja gospodarica, koja vjeruje da je lijepa.

– Aha! – klimnu dječak i poče da zijeva, ne pokušavajući ništa više da kaže. Primijetivši to, pas ga pogleda sa nekakvim sažaljenjem, a onda brzo reče:

– Jadni mali. O, pa ti izgledaš strašno pospan. Najbolje bi bilo da se odmah popneš uz stepenice i zamoliš gospođu da te primi.

– A ako me ne primi? – zabrinuto će Ha-ha-ha.

– Primit će te, primit će te – reče pas. – Ali se moraš praviti da joj se diviš. To je moja pouka, zapamti.

Naš junak se bez oklijevanja pope uz stepenice i zakuca, na što se odmah pojavi napudrana gospođa koja je držala lepezu u ruci.

– Dobro večer – promuca on.

– Oh! Otkud ti u pola tri? – reče gospođa s uzdahom. – Već odavno niko nije dolazio da mi se divi. A ruža koju ne vidi niko, priznat ćeš, i ne postoji,

– Ali sad nije pola tri. Sad je uveče – primijeti Ha-ha-ha zbunjeno.

– Ipak je pola tri, jer pola tri je za mene uvijek krajnje vrijeme – nasmija se gospođa. – Ti bi da radiš kod mene?

– Ne, lijepa gospođo. Ja sam na Putu Sreće koji slučajno prolazi ovuda, i htio bih da se sklonim od noći, a potom da nastavim put. Divit ću vam se sve vrijeme dok budem tu.

Te su riječi doista godile umišljenoj ljepotici, i ona uvede našeg junaka u najsjajniju prostoriju na svijetu. Ali, kako je ona bila i brbljiva i željna razgovora, dječak je, iako neopisivo umoran, morao da prihvati jedno maratonsko ćaskanje, više iz zahvalnosti nego iz razloga da ne odbije jednu damu. Pri tom je obećao sam sebi da će biti oprezan i da joj neće reći ni riječi o Zemlji vječnog djetinjstva. Međutim, do razgovora o toj zemlji nije ni moglo da dođe, i to iz ova dva razloga: a) zato što Ha-ha-ha ništa nije htio da povjerava odraslim ljudskim bićima i b) zato što odrasli nisu u onoj mjeri ljubopitljivi u kojoj su to djeca, budući da oni u svakom djetetu koje se pojavi vide nekog koje pobjegao od kuće, ili slugu koga mogu da prime ako žele. Njihov razgovor je, uostalom, izgledao doslovno ovako:

– Zar nisam lijepa?

– Lijepi ste, gospođo.

– Diviš li mi se, dječače?

– Divim, gospođo.

I tako su razgovarali sve dok to obadvoma nije toliko dosadilo da su naglo zašutjeli. Tek nakon prilično duge pauze gospođa iznenada upita:

– A kako si uspio da prođeš sam pored Florijana, jer to još nijednom mom obožavaocu nije pošlo za rukom bez moje pomoći?

– Ja sam dovoljno vjerovao u vašu ljepotu, pa je to sigurno i pas osjetio. Čuo sam da životinje obično znaju šta ko misli o njihovim gospodarima – vješto šlaga Ha-ha-ha, na što gospođa duboko uzdahnu.

– O, pa ti si pravi dječko – reče ona. – Zbilja je šteta što nećeš da radiš kod mene.

– Žalim, gospođo. Već sam vam rekao da sam samo u prolazu – reče ljubazno dječak.

Bilo mu je u najmanju ruku smiješno da zamisli sebe kao nekog ko se i dan i noć divi jednoj umišljenoj ljepotici, ali je morao da ostane pristojan i da laska gospođi sve dok nije zaspala. Tek onda je i sam zaspao i sanjao nešto čega kasnije nije mogao da se sjeti, a što je bilo nevjerovatno lijepo.

Ono što je slijedilo zatim bilo je ovo: Ha-ha-ha se iskrao u zoru, dok je umišljena ljepotica još spavala, i sišao na prstima niz stepenice.

– Zbogom, Florijane! – rekao je psu koji je samo dremljivo mahnuo repom.



14.


Nastavljajući put, naš junak je proživljavao trenutke teške dosade, jer zadugo nije uspijevao da sretne bilo kakvo stvorenje spremno za razgovor. Tek u podne naišao je na posjed koji je pripadao vladaru ptica.

– Žao mi je, ne skupljam dječake – rekao je vladar ptica i pogledao ga mrzovoljno.

– A šta onda skupljate? – upita Ha-ha-ha.

– Skupljam ptice. Još mi nedostaje jedino plava ptica, pa da moja kolekcija bude potpuna. Samo, nemoj nikom govoriti o tome kad odeš, jer plava ptica može da sazna i nikad je neću imati – odgovori ovaj.

– Ali plava ptica ne postoji. Osim u bajci. Zato je i ne možete imati.

– Imat ću je, i gotovo. Naći ću ja tu bajku i oteti joj pticu. Odmah se vidjelo da je vladar ptica zao čovjek, i to jedan od onih kod kojih je od svega najjača želja za posjedovanjem, pa je Ha-ha-ha poželio da što prije ode od njega. Pogotovo kad je ugledao mnogo kaveza iz kojih su se čule odveć tužne pjesme, koje nisu ni bile pjesme već žalopojke za slobodom. Ali, čudak ga je zadržavao pitanjima, nastojeći da sazna što više o plavoj ptici.

– Veliš da plava ptica živi u bajci, ha? A znaš li tačno gdje je ta bajka? – upita.

– Znam – reče Ha-ha-ha. – U knjizi. Baš sam je nedavno čitao.

– Ali, ja ne znam da čitam – odvrati vladar ptica.

– Naučite. Tako ćete imati i bajku i pticu. Ali vjerujte da tu pticu nećete moći da stavite u kavez, a i dijelit ćete je s drugima. S milion ljudi.

– Šta dijeliti?! Ja nju želim samo za sebe.

– Ona ipak nikad neće biti samo vaša. Sve i kad biste naučili slova i pokupili sve knjige s tom bajkom, šta biste s čitaocima?

– Kojim čitaocima? – čudio se vladar ptica.

– Sa svim onim ljudskim bićima koja su pročitala bajku. Oni je čuvaju u glavi i niko im je ne može oduzeti – objasni Ha-ha-ha.

– Ipak ću da imam tu pticu! – dreknu ovaj.

– Nećete, nećete – reče podrugljivo Ha-ha-ha.

– Dođavola i ti i tvoje knjige. Neću sad ni ta prokleta slova da učim – bjesnio je vladar ptica.

– Ne morate. Ali ako naučite da čitate, tek ćete onda znati koliko ste, zapravo, bili siromašni – dodao je dječak dok se udaljavao s posjeda.



15.


Ne varam se ako kažem da je naš junak nastojao da što prije zaboravi prethodni susret. U stvari, on je odmah rastjerao iz glave misli o okrutnom vladaru ptica i zamijenio ih mislima na nešto ljepše, tako da ga se gotovo više nije ni sjećao u trenutku kad je sjeo u hlad jednog drveta da jede, ljubazno upitavši.

– Da li je slobodno, dobro drvo?

Nije čuo odgovor, pa je pretpostavio da drvo spava. Zato se nije ni trudio da ga razbudi. Razvezao je svoj zavežljaj i počeo da uživa u jelu, ne primjećujući iznad sebe jednu tamnokrilu pticu.

– Zdravo! Kako se zoveš? – iznenadi ga ova.

Pogledavši gore spazio je nekog gavrana, koji je po svoj prilici bio strašno star, ali nije mogao da mu odgovori jer je upravo žvakao. Zbog toga je prvo progutao zalogaj, a onda rekao:

– Zovem se Ha-ha-ha.

– Pa ti se meni smiješ – reče gavran.

– Ne. Meni je tako ime. Pokušaj da ga izgovoriš i izgledaće da se ti meni smiješ – objasni dječak, na što gavran izgovori njegovo ime nekoliko puta.

– Vidi! Stvarno izgleda da se i ja smijem. Ali ne tebi, nego onako. Baš ti je čudno ime, Ha-ha-ha – zaključi gavran, a potom upita:

– Reci mi gdje si krenuo?

– U Zemlju vječnog djetinjstva. Znaš, to je jedna zemlja gdje žive samo djeca i gdje im odrasli nisu potrebni – odgovori Ha-ha-ha.

– Shvaćam, shvaćam – reče gavran. – A gdje misliš da je tražiš?

– Ne znam tačno. Važno je da znam kud idem. Znaš li možda ti nešto u vezi s tom zemljom?

– Znam – graknu gavran. – U svom dugom vijeku sreo sam dosta onih koji su vjerovali u to u što i ti vjeruješ. Pričali su mi da će ih tamo odvesti Put Sreće.

– Da li još nešto znaš o tome? – pitao je nestrpljivo Ha-ha-ha.

– Ne znam. Vjerovatno to ne spada u ono što bi jednog gavrana zanimalo. U mom rodu je običaj da, ako već nešto ne znamo, pronađemo crno janje s bijelim cvijetom na čelu i upitamo njega. A ako ni janje ne zna odgovor, mi više i ne pitamo – odgovori gavran.

– Gdje bih mogao da nađem takvo janje? – navaljivao je naš junak.

– Ne treba da ga tražiš. Već sam ti objasnio da je to običaj kod gavranova, jer smo mi ionako jedini gluplji od ovaca. Znaš valjda onu priču o lisici i gavranu?

– Znam – potvrdi Ha-ha-ha.

– Onda si i sam vidio kako smo mi jedna glupa porodica. Prava je šteta što toliko glupi tako dugo živimo i dosađujemo se.

Te riječi rastužiše dječaka i on poče da tješi gavrana, ubjeđujući ga da su gavranovi vrjedniji nego što se misli, pogotovo što jedino oni među svim ptičjim svijetom pamte jednu cijelu istoriju. Međutim, to nije pomoglo. Gavran je bez pozdrava odletio do sljedećeg drveta, pa opet do sljedećeg – i tako nestao iz dječakovog života.



16.


Sljedećeg jutra naš junak naišao je na jednu staricu. Ona je sjedila pred svojom kućicom jedva većom od kokošinjca i, mrmljajući nešto, brojala na prste. Kad je pokušao da je pozdravi, ona mu ne odgovori nego samo nastavi svoj posao.

– Čudna neka baba – reče Ha-ha-ha i pozdravi ponovo. Starica na to podiže samo glavu, ne prekidajući brojanje.

Izgleda da joj nije bilo po volji što je dječak došao.

– Šta vi to radite? – upita Ha-ha-ha, nastojeći da iz nje izvuče bar neku riječ.

– Zašto pitaš kad i sam vidiš – reče starica podižući lagano prst po prst.

– Ništa ja ne vidim, osim da mrdate prstima. Čini mi se da nešto brojite – mirno zaključi Ha-ha-ha.

– Ne brojim. Ja računam – odvrati ponosno starica, čak ga i ne pogleda.

– A kako to računate bez olovke i papira? – primijeti opet Ha-ha-ha.

– Šta te briga za to?! Ja nemam vremena za prazne razgovore s dokonicima koji dolaze da ometaju moju računicu. Ako mi budeš dosađivao, još ću i da se zabrojim, pa ću onda morati sve ispočetka.

Kako je Ha-ha-ha bio nemoguće radoznao dječak, nije ni časka odustajao od namjere da sazna zašto ona to radi, pa je staricu i dalje obasipao pitanjima. A sljedeće što je upitao bilo je ovo:

– Šta vi, u stvari, hoćete da izračunate?

– Koliko ću dugo da živim ako budem živjela beskrajno – odbrusi starica tobože mudro.

– I dokle ste došli?

– Ne znam. Ja brojim do deset, pa opet do deset. Nemam vremena da sabiram te desetice.

– Pa koliko vi to onda mislite da živite? – navaljivao je Ha-ha-ha.

Starica dobro pogleda dječaka, podiže palac, i prvi put zastade s brojanjem. Nije odmah znala šta da odgovori, jer vjerovatno odgovor koji je morala da dâ nije spadao u one uobičajene koje je znala napamet.

– Beskrajno, već sam ti rekla. To znači da mislim trajati kao vrijeme i nikad ne prestati da živim, razumiješ – najzad odgovori.

– Razumijem – reče Ha-ha-ha. – Ali to je nemoguće.

– Moguće je ako vjeruješ da je moguće i ne dozvoliš da se zabrojiš. Zato ja i ne pokušavam da saberem sve one desetice.

Tek tad naš junak primijeti da ima nekakve sličnosti između ove starice i djeteta. Čak mu se svidjelo to što ona vjeruje, i što je s tim svojim vjerovanjem sretna isto onoliko koliko je sretno i dijete sa svojim vjerovanjem. S tim zaključkom u glavi krenuo je dalje, ostavljajući staricu s njenom računicom nasamo.



17.


Već sam rekao da je naš junak krenuo dalje, i sada samo dodajem da mu je bilo ponovo dosadno, i to toliko dosadno da ga je jedino čudo moglo spasiti. Ali, kako su u pričama za djecu čuda sasvim moguća, i dolaze onda kad ih ni čitalac ni junak ne očekuju, evo jednog: u trenutku kad je Ha-ha-ha pomislio da je ostao potpuno sam na svijetu, izbila je iznenada na put grupica djece, koja su mu izgledala toliko nestvarna da nije odmah povjerovao u ono što vidi.

– Oh! Evo mojih saputnika. Vjerovatno ste se uputili gdje i ja? – reče kad je uspio da ih sustigne.

– Mi nismo ničiji saputnici i nismo se nigdje uputili – rekoše u jedan glas. – Mi smo djeca koja bježe od kuće.

– Vi, zapravo, bježite od odraslih, a ne od kuće. Kuća može da bude tako privlačna – ispravi ih Ha-ha-ha.

– Tačno – reče neko od njih. – I ti sigurno bježiš?

– Ne, ja ne bježim. Ja tražim nešto u što vjerujem – reče Ha-ha-ha.

– A u što ti to vjeruješ? – nasmija se radoznalo jedna djevojčica.

– U Zemlju vječnog djetinjstva, gdje i putujem. Tamo bar neću morati da odrastem i da dozvolim da neko zbog mene bježi – odgovori Ha-ha-ha, ispričavši im potom sve u tančine o svom putovanju.

– Hm! To je već nešto drugo – zaključi druga djevojčica pošto ga je saslušala. Vidiš, ni mi ne tražimo od odraslih ništa osim razumijevanja. Zato i bježimo ponekad. Jednostavno odlutamo dan-dva da bismo ih malo zaplašili.

– A zašto ne pođete sa mnom i raskinete s odraslima zauvijek?

– Ne možemo – umiješa se jedan pjegavi dječak. – Roditelji bi nas tražili, a moramo i u školu. Mi smo dobra djeca i ovo je samo neka vrsta pobune, što se poslije obično sredi.

– Hoćeš reći da ja ne spadam u dobru djecu i da moj Put Sreće nije pravi put?

– To niko ne kaže. Možda smo mi samo malo drugačiji od tebe i lakše se uspijevamo dogovoriti s odraslima – odgovori onaj isti pjegavi dječak.

– Vi se možete samo bolje prilagoditi. Da, "prilagoditi". Tu mi je riječ objasnio jedan moj prijatelj, poljski miš.

– Stvarno si čudan – reče jedna djevojčica sa ukosnicama. – Ti imaš prijatelje i među miševima.

– Zašto da ne. Kad ti jednom životinja, pa bila ona čak i miš, pokloni i jednu i drugu polovinu srca, ona to više ne traži nazad. Jedino su ljudi zaboravili značenje riječi "zauvijek" – odbrusi Ha-ha-ha, misleći kako su oni od one djece koja su na pravom putu da jednog dana postanu savršeno odrasle osobe.

– Ipak, životinje ne mogu sve ono što mogu ljudi – primijeti ista djevojčica.

– Možda. Ali ponekad mogu i više. I najobičniji mrav je neuporedivo jači od čovjeka. Da čovjek prema svojoj težini prenese onoliki teret koliki nosi mrav prema svojoj, morao bi onda da nosi 990 kilograma u zubima.

Bjegunci na to ne rekoše više ni riječi. Oni su, uostalom, u društvu s našim junakom išli još sasvim malo, pa nije ni bilo vrijeme za mudrovanja i prijateljska ubjeđivanja. Naglo su zastali kod prvog šumarka i rekli da žele kući, i to odmah. Nisu htjeli da jadni roditelji budu zabrinuti.

– Ako jednog dana budete odlučniji – reče Ha-ha-ha – dogovorite se sami sa sobom i pođite Putem Sreće. Zato vam neću reći zbogom, nego do viđenja. Ja kažem, "do viđenja" samo onima koje ću jednom, možda, ponovo sresti.

I tako se naš junak, koji nije volio razmaženu i nedovoljno hrabru djecu, rasta od razmažene i nedovoljno hrabre djece.



18.


Putovanje dječaka Ha-ha-ha nastavljeno je kao i obično odmah. Nije mu trebalo ovoga puta mnogo vremena da dođe do sljedećeg ljudskog posjeda, a kako su posjedi na koje je nailazio po svemu bili čudnovati i slični svojim vlasnicima, tako je bilo i ovoga puta. Inače, ovaj posjed je pripadao nekakvom čovječuljku koji se stalno smijao i hranio tri miša, veoma slična dječakovim mišjim prijateljima.

Mada je naš junak prišao sasvim blizu, čovječuljak ga i ne primijeti. Samo je na trenutak podigao glavu kad je čuo pozdrav, a odmah potom je opet oborio i nastavio da se smije. To je otprilike ličilo na ono kad nekog pitaš: "Koliko je sati?", a taj neko se samo cereka, ćuti, ili tek kaže: "Kao i jučer u ovo doba." Zato on pozdravi još jednom, pomalo ljutito.

– Pokušaj da pozdraviš i treći put, dječače – najzad reče čovječuljak.

– Zašto? – upita Ha-ha-ha.

– Zato što ja živim u znaku magičnog broja tri. Tražim da me ozdrave tri puta, tri puta odgovaram na pozdrav. Sve mi se, uostalom, i dešava u znaku trojke: tri puta sam se ženio, bio na tri sprovoda, imam tri miša ...

Ha-ha-ha pozdravi i treći put, a čovječuljak podiže svoje okice i žmirkajući otpozdravi tri puta, tako da su dva druga pozdrava izgledala kao eho prvog. Za to vrijeme miševi su samo šutili i jeli mrvice, baš kao da se oko njih ništa ne događa.

– Živite i vi sami? – oprezno upita Ha-ha-ha.

– Kako to "i vi", zar neko može da živi sam? – pitanjem odgovori čovječuljak.

– Vidio sam već neke koji žive sami – reče Ha-ha-ha.

– A šta ti to znači "sam"? – zainteresova se čovječuljak.

– To znači da nemate sa sobom čak ni nekog s kim biste mogli da porazgovarate – objasni Ha-ha-ha.

– A ovi miševi? – sjeti se čovječuljak.

– Ne, vi s njima ne razgovarate. Ili bolje, oni s vama ne razgovaraju – doskoči Ha-ha-ha.

– Ne razumijem. Ja njima stalno nešto govorim. Na primjer, o tome kako još niko nije izmjerio dužinu muhe i širinu buhe, ili kako ni najbolji matematičar ne umije da sabere snagu mrava i rad pčele. Svašta im pričam – reče čovječuljak.

– Sve to možete da pričate i zidu, a da on ne progovori – ubjeđivao ga je Ha-ha-ha.

Čovječuljak je nastavio da se smije, ali njegovo smijanje je bilo nešto tiše. Čini se da je bio čak začuđen.

– A kako se to razgovara sa bićima koja nisu ljudi? – najedanput je upitao.

– Isto kao i s ljudima – reče Ha-ha-ha. – Ali za to treba da budete dijete.

Onda je, na veliko čovječuljkovo iznenađenje, dječak pozvao miševe na stranu i oni su pošli. Jedan od njih je bio poljski miš i potpuno je odgovarao izgledu Floa, drugi je bio pljunuti Klo, a treći je neodoljivo ličio na Žmuka. Pošto ih je dobro pogledao, provjerivši okom da li je dovoljno udaljen od čovječuljka, Ha-ha-ha reče:

– Otkud vas trojica ovdje? Zar vi niste moja prošlost?

– Ne, mi smo samo sjena tvoje prošlosti – reče poljski miš – i ovdje smo da te opomenemo ukoliko skreneš s Puta Sreće. Naša braća su nas poslala ovamo zbog tebe.

– A ja već pomislio da je čovječuljak pohvatao moje prijatelje – odahnu Ha-ha-ha.

– Vidiš, ovaj čovječuljak nije uhvatio nikog. Izuzetno je dobar i ne bi trebalo da ga se plašiš. Ali ni da ga suviše upoznaš; on bi ti se sigurno dopao, pa bi u tom slučaju mogao da zaboraviš na vrijeme i porasteš. A onda više ne bi znao da razgovaraš sa životinjama – nastavi poljski miš.

– Kad je već tako, odmah ću poći – reče Ha-ha-ha. – Srce može ponekad da bude slijepo.

– Ne moraš baš odmah. Ostani još malo, zbog čovječuljka.

On nikad nigdje ne odlazi, a ovdje niko ne dolazi. Usamljeniji je nego što i misli. Zato se i smije onako. On se, u stvari, tim smijehom štiti, stvarajući tako neku vrstu oklopa koji ga čini manje ranjivim – objasni vodeni miš.

Miš koji je ličio na Žmuka samo klimnu glavom i ne reče ništa.

Mada ništa nije mogao da čuje, čovječuljak je bio ubijeđen da je dječak doista razgovarao s miševima, pa svoje ushićenje nije ni pokušavao da sakrije kad su mu ponovo prišli. Kako nikad nije vidio nekog ko sa životinjama razgovara, čak ni u svom ubogom djetinjstvu kog se veoma slabo sjećao, smijao se ovoga puta od srca. Izgleda da je bio i pomalo sretan.

Kasno popodne, nakon dugog ćaskanja koje ga je stvarno zbližilo s čovječuljkom, dječak je htio da krene dalje. Ali čovječuljak, koji ništa nije znao o njegovom putovanju, ubjeđivao ga je da ostane kod njega bar koju godinu, a kako se Ha-ha-ha protivio, postepeno je smanjivao to vrijeme na koji mjesec, koju nedjelju i koji dan. Najzad, kad je shvatio da ništa neće ubjeđivanjem, postići, reče:

– Znaš li barem gdje ćeš?

– Znam. Prema sjeveru – reče Ha-ha-ha. – Šta se, gledajući odavde, nalazi na sjeveru?

– Brdo.

– A iza brda?

– Valjda još neko brdo. Pa opet tako, brdo po brdo – reče čovječuljak.

– A jeste li bili tamo? – opet će Ha-ha-ha.

– Nisam. Ja nigdje nisam bio. Postoji jedno brdo preko koga ne mogu, a to je moje neznanje.

– Neobični su ti ljudski karakteri – pomisli naš junak, žaleći iskreno čovječuljka. Ali, kako je čovječuljak bio jedno od najsimpatičnijih ljudskih bića koje je ikad sreo, nastojao je da to žaljenje prikrije u svom srcu, pa se dugo smijao s njim, vjerujući da je sreo jedno odraslo dijete.



19.


Pozdravivši se na polasku tri puta s čovječuljkom i miševima, naš junak nastavi put preko brda, pa opet preko brda. Zastajao je jedino kad je htio da uzme neki zalogaj iz zavežljaja koji je bio već sasvim lagan, a odmah zatim ubrzavao je korak, i to iz ovih razloga: zato što se u brdima nije osjećao sigurno, zato što je već padao mrak i zato što je imao strahovitu potrebu da spava. Možda su predjeli kroz koje je prolazio bili čak i čarobni, ali, sve i da jesu, on je bio potpuno isključen i nije ih ni primjećivao. Tek izjutra, kad se probudio u nekom sjeniku do kog nije ni znao kako je došao, stvari su oko njega ponovo dobivale neko značenje.

– Gdje sam ja to, i ko ste vi? – pitao je čovjeka koji je sjedio pored njega.

Da bih čitaoca doveo do pravog zaključka o čovjeku koji je sjedio pored našeg junaka, vratio bih ga na početak priče. Tamo sam već rekao ko je koga našao u sjeniku kako spava. Ipak ću, zbog onih koji su to zaboravili i nemaju sada vremena da se vraćaju unazad, ponoviti da je taj čovjek bio sam autor.

– Još uvijek si na Putu Sreće, dječače – odgovorio sam mirno, pokušavajući da se nasmiješim.

– Ali, ko ste vi? – ponovo upita Ha-ha-ha, onako kako pitaju oni koji su zbunjeni i uplašeni.

– Ja sam onaj koji zna sve o tvom putu u Zemlju vječnog djetinjstva – nastavio sam, a onda počeo da pjevušim:

"Zamisli zvijezdu koja pada

i ti ćeš je vidjeti ako si dijete."

– Vi... Vi ste ukrali moju pjesmu – zamucao je. – Tu sam pjesmu čuo jednom pored rijeke, i sad je ona moja.

– Ja nisam ništa ukrao – rekao sam.

– Ali vi ipak pjevate moju pjesmu, i to je isto – reče Ha-ha-ha pomalo ljut.

– Tu pjesmu pjevaju svi oni koji su nekada bili na Putu Sreće, pa i ja – rekoh, na što on skoči ushićen. Vjerovatno je pretpostavljao da ja mnogo više znam o Zemlji vječnog djetinjstva nego svi oni koje je do tog trenutka sreo.

– A hoćete li mi reći gdje je zemlja koju tražim? – pitao je.

Pravio sam se da ne razumijem pitanje, jer sam htio da se malo našalim s njim.

– Koja to "zemlja koju tražiš"? – rekoh.

– Zemlja vječnog djetinjstva – navaljivao je on.

Nisam znao kako da mu odgovorim, a da ne izazovem sumnju u njegovoj glavici. Zato sam prvo razmislio i rekao:

– Ona je u tebi i ispred tebe. Postoji mogućnost da je prepoznaš ako dovoljno vjeruješ u nju.

– Oh! Vi govorite kao Žmuk, jedan mudri miš. A jeste li bili tamo?

– Već sam ti rekao da sam bio na Putu Sreće, ali to je bilo tako davno. Vjerujem da je Zemlja vječnog djetinjstva još uvijek isto onako lijepa – odgovorio sam.

Iako sam mu dao sasvim neodređen odgovor, ipak je izgledalo da je Ha-ha-ha zadovoljan. U njegovim očima blistale su dvije velike suze, po kojima sam shvatio da jedino djeca ostaju lijepa i kad plaču.



20.


Pošto sam i ja išao u pravcu sjever, dječak me je zamolio da ga povedem bar dio puta. Nisam mogao da mu to odbijem. Taj dan je bio topliji od drugih, ali nas sunce nije uvijek pratilo. Bilo je i nekakvih kratkotrajnih pljuskova, za vrijeme kojih smo morali da se štitimo velikim listovima neke biljke kojoj nikada nisam znao ime.

Sljedeću noć proveli smo u jednoj napuštenoj šumskoj kolibi, koja je bila potpuno opkoljena tišinom i tako stvarala dojam da smo nas dvojica jedini na planeti. Dugo sam pokušavao da zaspim te noći, ali mi san nikako nije dolazio na oči. Dječak je, međutim, zaspao, misleći da i ja spavam. Kad sam pred zoru ustao i prišao njegovom ležaju bio je sav mokar od znoja. Okretao je glavu u snu i dozivao Fler.

– A koje to Fler? – pitao sam ga izjutra, kad se probudio i umio rosom.

– To je jedna sasvim mala djevojčica – reče iznenađen pitanjem. – Obećao sam joj da ću naći Zemlju vječnog djetinjstva i da ću je tamo jednoga dana pozvati. Toliko mi je stalo da ona ne poraste, jer ne mogu da je zamislim kao djevojku, odraslu ženu ili staricu koja će jednom umrijeti. To vam pričam zato što mislim da ste vi osoba kojoj se može nešto povjeriti.

– Zašto mi stalno govoriš "vi"? – tobože sam se malo ljutnuo na njega.

– Zato što ste vi odrastao čovjek, a odraslima treba govoriti "vi". Tako su me učili – odgovori on.

– Meni možeš slobodno govoriti "ti" – rekoh, što on primi s čudnim sjajem u očima.

– Hvala ti – požuri da kaže. – Do sada sam govorio "ti" samo životinjama, djeci, cvijeću i nekim biljkama. Da li to što mogu da ti kažem "ti" ima neko posebno značenje?

– Ima, ako ti se tako sviđa – rekao sam.

Dječakovo povjerenje naglo je poraslo. Dok smo nastavljali put, ispričao mi je sve ovo što sam dosad napisao o njemu. Inače, on nije ni slutio da je to bio moj susret sa samim sobom, onim od prije mnogo godina.



21.


Putovali smo tako zajedno dva dana. Trećeg dana morali smo se razići. Na mjestu gdje se račvao put, koje je bilo gotovo isto kao ono raskršće na kom je Ha-ha-ha odabrao Put Sreće, trebalo je da skrenem lijevo. Kad sam mu rekao šta namjeravam, počeo je da plače.

– Zašto ne mogu s tobom – pitao je.

– Zato što nam od sada put nije isti. Mi, odrasli, imamo svoj put, a vi, djeca, svoj – rekoh.

– Znači a ti ideš Putem Mudrosti – reče dječak.

– A ti i dalje Putem Sreće – nasmijah se. – Sretno, Ha-ha-ha.

– Sretno i tebi! – odvrati on, i krenu svojim putem, osvrćući se na mene onako kako to rade prijatelji.

Više ga nikad nisam vidio. Jeste da sam mnogo putovao i susretao mnoge poznanike od prije, ali dječaka Ha-ha-ha bilo je nemoguće ponovo sresti. Pretpostavljam da je našao Zemlju vječnog djetinjstva i da je sada prodavac osmjeha. A Fler? I ona je bez sumnje s njim: skupa se igraju i smiju po cio dan, radosni što nikad neće odrasti. I, naravno, razgovaraju sa životinjama i cvijećem, sigurni u njihovu dobrotu. Ako je sve tako, onda tu stvarno ne treba više ništa reći. A tako je ako to čitalac želi.

Ipak, u onom trenutku kad me je Ha-ha-ha pitao da li sam bio "tamo", nisam smio da mu kažem istinu kao tebi koji ovo čitaš: i bio sam, i nisam. Kako bih inače odrastao?

Iako je od tog susreta protekao cio niz godina, našeg junaka se često sjetim. Uglavnom onda kad ulovim sebe da iznenada pjevušim "Zamisli zvijezdu koja pada...", i tad se gotovo rasplačem. Zato molim mog čitaoca da tu pjesmu nikad ne pjevuši u mojoj blizini. Ali, neka to ne čini ni radi sebe. Može se desiti da iznenada osjeti koliko mu Ha-ha-ha nedostaje, pa da se rastuži upravo onda kad to najmanje želi.









PISAC O SEBI


Bio bih strašno nepravedan prema čitaocu ako bih, preskačući neke trenutke koji su doista nekad za mene imali posebnu važnost, započeo bez uvoda da pričam o tome kako sam i zašto počeo da pišem. Naravno, pisac se ne postaje odmah, pa se tako ni priča o piscu ne kazuje iz sredine; postoji neki redoslijed koji se mora u ovakvim prilikama poštovati, i zato ću da krenem od mog rođenja. Bilo je to ovako:

Rođen sam toliko mali da je malo ko mogao i da pretpostavi da bi od mene moglo bilo šta postati. Uz to, rođen sam i potpuno nepismen, pa zadugo nisam znao ni "a" da napišem. Zato sam, kad god bih se dokopao neke olovke, svuda doslovno švrljao. U početku su to bili neki glupi crteži, nerazumljivi i samom meni, ali, kako sam doista lijepo umio da zamislim bilo koju stvar kad mi je spomenu, ubrzo sam počeo da crtam i stvari. Vjerujem da niko nije umio da zamisli takvu kuću kao ja; bila je to kuća toliko lijepa da sam vjerovao da je to kuća mog života.

Prije mnogo godina pokušavao sam i da nacrtam takvu kuću, ali nije išlo. Nije, iako to nisam radio za ocjenu u školi, nego onako, za sebe. Napravio sam cio niz skica i crteža, čak i veoma uspjelih, ali nijedan nije prikazivao kuću iz moje mašte, nekad je opet bila veoma mala i ličila na one tužne kuće koje su ljudska bića odavno napustila. Međutim, jednog dana došao sam na pravu ideju, pa sam veoma lako nacrtao baš onakvu kuću kakva se mogla svima dopasti. Vjerovao sam da će moći da je vide, ako ne svi, a ono bar osobe dovoljno osjećajne i zanjihane maštom. Ali, kako je moj crtež tad predstavljao za sve samo neka neprozirna brda, i ništa drugo, odustao sam od crtanja kuće. Kažem – odustao sam, mada mogu da se zakunem da je iza brda bila upravo onakva kuća kakva se može samo zamisliti.

Tu, ipak, ne prestaje moja priča o "crtanju". Čitalac sigurno pogađa da sam htio da jednog dana budem slikar. Ali, kako nisam imao materijalnih uslova da učim "umjetničku školu ", jer su takve škole postojale samo u većim gradovima, morao sam da krenem drugim putem, noseći i dalje "crtanje " u srcu kao san kroz koji sam jednom stvarno prošao.

Zatim sam htio da budem glumac, najbolji. Zbog toga sam između krojačkog zanata, rudarske škole i gimnazije, što mi je bilo dato na biranje, i odabrao ono treće – da bih poslije mogao da studiram glumu. Međutim, ja, eto, ne ostvarih ni taj san. Vjerovatno zato što nisam umio da završim tu Gimnaziju i što sam se u nevrijeme odazvao mojoj staroj, do tada gotovo prikrivenoj, ljubavi prema knjigama i pisanju, koja mi je u početku donosila jedino pogrdan nadimak Poeta i ismijavanje u kom su učestvovali i dragi profesori.

I, kao što to obično biva sa takvima kao što sam bio ja, počeo sam da sarađujem u jednom listu; pisao sam novinske članke, ali sam prije svega bio redakcijska "potrčkalo " – momak za sve. Tadašnji urednik tog lista bješe sklon literaturi, pa me je nagovarao da pišem priče umjesto članaka. Svakog jutra donosio sam mu po jednu priču. Iako sam za njih dobivao doista laskave ocjene: "odlično", "sjajno", "ova je još bolja", "čestitam" i sl., svejedno su bespovratno završavale u uredničkom košu. Onda sam prestao da pišem priče. U stvari, takva saradnja mi je bila besmislena i ja sam se jednostavno naljutio na urednika, koji je pokušavao da mi objasni nešto za mene ondašnjeg nerazumljivo: "Ovako je Balzak pravio Mopasana ". Rekao sam mu da on nije nikakav Balzak i da neće od mene praviti budalu, ne shvaćajući uopšte koliko mi je taj dobri čovjek pomogao svojom strogom lekcijom.

Čitalac se ne bi ljutio kad bih ovdje prekinuo. Ostalo ionako piše u mojoj kratkoj biografiji. Međutim, postoje neki dijelovi ove priče o piscu koji se moraju ispričati, i koji mi ne dozvoljavaju da još prekidam. Na primjer ovo: prije nego što sam mislio da ću napisati ovu i ostale moje knjige, upoznao sam jednog mlađeg, prodornog pjesnika, koji je u "skitanju" za mladim talentima dolutao i u moju Gimnaziju. Nisam bio svjestan da će taj susret za mene biti sudbonosan. Taj pjesnik nije bio jedan od onih koji su mogli da "nasjednu" na odlikaše koji pišu, baš zato što su "odlikaši koji pišu ", pa je, nakon cijelog spiska marljivih đaka koji su mu ponudili profesori, pitao: "A imate li, tako nekog, kog namjeravate da izbacite iz škole, a ko piše? " Doveli su mu onda jednog kočopernog i svojeglavog dječaka, za kog je odmah rekao da je to onaj pravi. Taj se dječak od tog trenutka javlja u literaturi pod istim imenom i prezimenom koje imam i ja: Husein Dervišević, što me doista ponekad toliko zbuni, pa ne znam je li on uistinu ja, ili se samo poslužio mojim imenom.

Za sada toliko. Sve ostalo što nisam rekao ispričat ću vam nekom drugom prilikom.

Husein Dervišević

Bihać, marta 1983.









Bilješka o piscu


Husein Dervišević rođenje 1948. godine u Bihaću. Saradnik je brojnih listova i časopisa za djecu i odrasle, gdje objavljuje uglavnom poeziju i prozu. Za svoj književni rad je više puta nagrađivan, a pjesme su mu prevođene na jezike naroda i narodnosti bivše Jugoslavije, te na engleski, talijanski, mađarski, turski... Profesionalni je pisac. Živi u Bihaću.



Objavljene knjige:

"Praznik", pjesme (l969.)

"Nigdina", pjesme (l973.)

"Kad me uzme luda rima", pjesme (1978.)

"Napasne basne", pjesme za djecu (1979.)

"Medvjed ima dječje srce", pjesme za djecu (1980.)

"Verlen u autobusu GSP", pjesme (1981.)

"Prodavac osmijeha", roman (1983.)

"Grob-mladoženja i druge priče", pripovijetke (1984.)

"Trojanska jabuka", pjesme (1986.)

"Ćuti i plivaj", kratke priče (1990.)

"Nezgodne zgode Malca i Bleska", priče za djecu (1997.)

"Samo jednom se ljubi", hronike (1999.)

"Zebra u gradu nije životinja", pjesme (2001.)

Roman "Prodavac osmijeha" 1984. nagrađen je kao knjiga godine u BiH, doživio je više izdanja i preveden na više jezika.
 
(ovaj tekst je preuzet sa jedne internet stranice koja vise nije dostupna)
[ http://www.dervisevic.org | http://www.bihac.info ]
© 2008 Dzigi  [ dzigi@outlook.com ]